Ovaj tekst upoznat će čitatelja s osnovnim pojmom labirinta, njegovom poviješću a nešto i suvremenom primjenom. Nije mi namjera ulaziti previše u simboliku labirinta kakva je danas poznata (ili bolje reći nepoznata), niti objašnjavati teorije koje postoje o tome. Zainteresiranom čitatelju na raspolaganju je internet, a onima željnim dubljih i potpunijih informacija o tome preporučujem dvije knjige: Kroz labirint, Hermanna Kerna (Through the Labyrinth, Prestel, Munich-London-New york, 2000.) i Postanak i geometrija labirinta, Patricka Conty-a (The Genesis and Geometry of the Labyrinth, Inner Traditions, Rochester, Vermont, 2002.)

Bez obzira na sva tumačenja naravi i svrhe labirinta, u drugom dijelu knjige iznio sam potpuno i detaljno znanje o devet osnovnih labirinata. Kao što će čitatelj vidjeti, to je znanje jedinstveno i posebno, te se ne oslanja na postojeća tumačenja koja su, usprkos priličnom broju knjiga napisanih o tome, složna jedino u tvrdnji da su podrijetlo, namjena i svrha labirinta nepoznati ili u najmanju ruku nejasni.

Krenimo najprije s objašnjenjem samog pojma labirinta.

Riječ i pojam “labirint”

Labirint je riječ koja po svemu sudeći vuče podrijetlo iz pre-grčkih jezika, posebice zaboravljenog i izgubljenog jezika naroda Krete. Grci su čuli i prihvatili izraz labris koji se odnosio na “dvostruku sjekiru”, čest simbol na Kreti. No, postoje indicije (Gimbutas) koje ukazuju da simbol dvostruke sjekire zapravo predstavlja leptirova krila te da ukazuje na evolucijsku preobrazbu, što je prilično sukladno simbolici labirinta.
Labris je dakle simbol, a grčki nastavak inthos ukazuje na mjesto gdje se on nalazi. Kad su izgovorili labirint(os) drevni Grci su vjerojatno mislili na palaču u Knososu, obilježavajući je kao mjesto gdje se nalazi “simbol leptirovih krila”.

No, u samom Knososu, koliko god on bio složena građevina, nije nikada nađen trag strukture koja bi nalikovala labirintu, odnosno one koje je proslavila “Kretski labirint” – crtež na Kretskim novčićima. Mit o Minutauru, polu-čovjeku polu-biku koji je obitavao u središtu labirinta, a kojem su žrtvovane djevice, također je golicao maštu istraživača koji su bili uvjereni u postojanje labirinta kao građevine. Neki tvrde da je ona nestala u jednom od mnogobrojnih potresa, a mitska priča o strašnom čudovištu u središtu složene građevine zadržala se i dan danas pa se snažno povezuje s pojmom labirinta. Uslijed toga, prosječan čovjek prema izrazu labirint ima negativan stav, odnosno najčešće asocijacija je “mračno mjesto, skriveno; mjesto u kojem se čovjek lako izgubi i nastrada”.

Zapravo, možda je glavni krivac za utisak o labirintu u kolektivnoj svijesti grčki filozof Platon. On je prvi upotrijebio taj zraz prenoseći jedan Sokratov dijalog (Euthydemus). Prateći logičke argumente, misliocima se učinilo da su riješili stvar i da su se približili kraju, a zatim su se - “kao da su pali u labirint” - ponovo našli na početku rasprave!

Dakle, labirint jest nešto zbunjujuće, ali njegov kraj ne zavrašava u utrobi nekog čudovišta, već na početku, na mjestu s kojeg se krenulo.

Izraz labirint je upotrebljen u određenom smislu kao analogija za nešto zbunjujuće, nešto nejasno i nepoznato, te nešto što nas vraća na početak umjesto da nas dovodi do nekog drugog mjesta.
No, najčešća pogreška - koju je potrebno ispraviti - jest stav prema labirintu kao mjestu s mnogo izbora, stazi koja iznenada završava u sljepim rukavcima ili građevini iz koje je iznimno teško pronaći put prema izlazu.
Na nesreću, u hrvatskom jeziku koristi se ista riječ za strukturu u kojoj se lako izgubiti te za pravi labirint. U engleskom to nije tako – postoji riječ maze koja bi se kod nas prevela kao zagubilište, a postoji i riječ labyrinth koja, naravno, znači labirint.

Da bi razlika postala jasna, pokušajmo odrediti što je to zapravo labirint.

Definicija labirinta

Da bi labirint bio labirint moraju biti zadovoljeni sljedeći elementi:

jedan ulaz
staza koja vijuga ili više puta skreće
nepostojanje raskršća
nepostojanje sljepih ulica
jedno središte
ista staza vodi do izlaza
izlaz je zapravo ulaz

Ukoliko razmislite o tim elementima, brzo ćete uočiti činjenicu da se u labirintu ne možete izgubiti! Sve što osoba koja hoda labirintom mora činiti jest hodati! Ukoliko se ne okrene i ne krene natrag, doći će do središta. Tamo slijedi okret i vraćanje istim putem natrag.
Labirint je doista složena i zbunjujuća struktura, ali nije zagubilište! Na žalost, malo ljudi zna za ovu razliku, pa stoga u općoj uporabi ostaje platonijanska uporaba labirinta kao sinonima za zbunjenost i izgubljenost.

Promotrite sliku jednog jednostavnog zagubilišta.

Kao što vidite, u njemu postoji ulaz i izlaz koji su na suprotnim stranama, a čim uđete u njega nalazite se pred dilemom: nastaviti ravno ili skrenuti lijevo. Ukoliko skrenete lijevo zašli se u slijepoj ulicu i morate s vratiti. Na nekim mjestima postoje raskršća gdje možete birati hoćete li na jednu ili drugu stranu. U ovom zagubilištu samo je jedan put ispravan i vodi do izlaza, Međutim, može se konstruirati zagubilište čije staze se spajaju, odnosno postoje alternativni putevi do izlaza. Ukoliko bi ovakvo zagubilište bilo složenije, čovjek bi mogao u njemu provesti sate prije nego što pronađe izlaz.

Popularni izraz labirint često se pogrešno primjenjuje na ovakve strukture (u parkovima ili slično). Kao što sam istaknuo, zagubilište značajno odudara od definicije pravog labirinta.
Evo kako izgleda labirint.

I ovo je složena i zbunjujuća struktura, barem na prvi pogled. Međutim, malo pozornije promatranje otkrit će vam da postoji samo jedan ulaz (koji je istodobno i izlaz), da ne postoje raskršća ni slijepi putevi, te da se nakon dolaska do središta osoba vraća istim putem natrag do izlaza.

Koliko god zagubilišta mogu biti zabavna i simpatična, ona nisu labirinti. I dok zagubilišta simboliziraju proces odlučivanja i donošenja odluka te potiču um (a i tijelo, ako su odgovarajuće veličine) na snalaženje, labirinti su istinski obrasci moći koji djeluju na mnogo dubljoj razini od logike i snalaženja.

Drevna zagonetka

Vratimo se na trenutak na stare Grke i njihovo poimanje labirinta. Mit o Minotauru u središtu strukture zvane labirint, legenda o Arijadni koja je Tezeju dala klupko vune kad je ušao u labirint (da bi se mogao sretno vratiti), a na posljetku i činjenica da su konstruktor labirinta, mudri Dedal i njegov sin Ikar bili zatočeni u njemu, u našem kolektivnom umu stvara sasvim drugačiju sliku od one koju labiritni u izvrnom smislu vjerojatno imaju.

No, Grke je labirint zbunjivao i vjerojatno su ga poistovjetili s mnogim njima nepoznatim ili neprihvatljivim stvarima koje su uočavali unutar mnogo starije i drugačije Kretske kulture. Tako postoje kontradiktorni izvještaji o podrijetlu labirinta. Homer je u Ilijadi opisao Ahilejev štit na kojem je bio ucrtan labirint. Tamo se međutim tvrdi da je to obrazac plesnog podija napravljen za Arijadnu. Postoje i druge naznake da labirint nikad nije bio građevina, posebice ne mračna i opasna, već da se radilo o plesnom obrascu. On je bio toliko složen da su ga krećani ponekad ucrtavali na tlo ne bi li plesačicama i plesačima olakšali snalaženje.

No, ni takav plesni podij nije pronađen u Knososu, tako da povezanost Krete i labirinta, osim u samoj riječi koja je postala univerzalna, ostaje samo preko novčića na kojima su s jedne i s druge strane bili ucrtani labirinti. Takav oblik labirinta naziva se klasični ili kretski labirint, te jedan od najpoznatijih oblika labirinata koji se pojavljuju u ljudskoj povijesti.

Prije nego načinimo kratki pregled pojavljivanja labirinata u svim krajevima svijeta, dobro je reći i to da je jedno od kretskih pisama, takozvani Linear B, djelomično odgonetnuto, a na jednoj od tablica spominje se Gospodarica Labirinta ili Ljubavnica Labirinta kojoj se daje “toliko meda koliko svim ostalim bogovima zajedno”. Ova kratka napomena ukazuje na činjenicu da je labirint za stare krećane imao i duhovno odnosno čak religiozno značenje. Očigledno je da, čak i ako se radilo o plesnom obrascu, on nije bio bez dubljeg, gotovo svetog značaja.

Iako neki tvrde da je zamisao i pojam labirinta star “samo” četiri do pet tisuća godina, mnogo je vjerojatnije da on prati čovječanstvo mnogo dulje od toga. No, kao što to obično biva, što idemo dalje u prošlost to dokazi postaju nejasniji, a tumačenja mogu poprimiti doista različite oblike. Primjerice, neolitsko podrijetlo labirinta nije upitno. Naime, neolit je bio vrijeme puno tajni. Tada su se razvile astronomija i astrologija, mjerenje vremena i kozmičkih ritmova. Također, u neolitu se nalaze začeci razumijevanja života i smrti, zamisli o reinkarnaciji, a također i drugih duhovnih pa čak i tehničkih znanja (megaliti, izgradnja astronomskih opservatorija i slično). Pitanje je da li je labirint kao struktura postojao i ranije, u paleolitu, dakle prije dvanaest i više tisuća godina. Za neke odgovor je negativan (jer, kako kažu, takve pravilne strukture nisu bile od interesa tadašnjoj uglavnom nomadskoj populaciji), a za neke pozitivan. Naime, iako materijalnih dokaza nema, labirint nikada nije bio isključivo građevina (ili neki drugi materijalni predmet, kao što su to megaliti, kameni blokovi ili sklupture). Radi se o apstraktnoj zamisli, obrascu koji postoji u svijesti a izražava se kroz pokret i ples. Nije nužno da on pronađe put do konkretnog postojanja u materijalnom svijetu. Na posljetku, uz sve mitove i legende, famozni labirint u Knososu nikad nije pronađen, iako se kao zamisao proširio svijetom i izdržao udarce dugih tisućljeća! Zbog toga je logično predpostaviti da su ljudi i u još ranijim vremenima od neolitskog poznavali opće kozmičke zakonitosti, barem u rudimentarnom obliku.

Oblici slični labirintima pronađeni su u većini starih kultura na svim kontinentima: keltskoj, majanskoj, grčkoj, kretskoj, indijanskoj, indijskoj… Naravno, tumačanje univerzalnosti pojavljavinja labirinta je različito. Dok jedni tvrde da je izvorni labirint kretski te da se različitim putevim raširio svijetom, drugi tvrde da se radi o univerzalnom obrascu koji je nastao u raznim kulturama svijeta koje su bile neovisne jedan od druge. Ukoliko jest nastao na jednom mjestu, najvjerojatnija točka rođenja je mediteranski bazen i kultura Stare Europe. No, ako je to točno i ako se labirint s tog mjesta raširio svijetom, to ne znači da u ovom ili onom obliku ta ista zamisao nije postojala i u drugim tadašnjim neolitskim kulturama.

Neovisno od uporabe riječi labirint, strukture nalik njemu spominju se u najstarijim usmenim i pismenim predajama. Tako se u Mahabharati, najstarijem indijskom epu spominje smrtonosna vojna formacija sasvim nalik na labirint, koja se koristila na bojnom polju Kurukshetre. U Ramajani, drugom najpoznatijem indijskom epu, labirint je neosvojiva tvrđava demona Ravane koji je oteo Situ, Raminu ženu. Tantrička umjetnost poznaje jantre i mandale koje su vrlo nalik labirintima. U Egiptu postoji labirint pored jezera Moeris za kojeg se tvrdi da je neka vrst matrice koja odražava strukturu svemira. U Koreji postoji labirint nazvan pečat oceana. U njega je upisan tekst koji, prema legendi, objašnjava sve što postoji na ovome svijetu. Tihuanaco kalendar govori o strukturi vremena koja je poput labirinta.

Ako krenemo unaprijed od razdoblja Krete prema našem vremenu, pronaći ćemo labirinte u keltskim i skandinavskim motivima. Također, staro pleme Hopi iz Sjeverne Amerike poznavalo je labirint kao “kuću Sunca”, a pleme Pima kao kuću Siuhii-a, mitksog junaka čiji tragovi su bili tako zbunjujućida ga nitko nikad nije mogao pronaći. U Indiji, u hramu Halebib u Mysore-u postoji slika strukture nalik labirintu koja predstavlja ćit ili svijest koja je izvor slika pomoću kojih “stvaramo” svoj svijet. Ona zapravo oslikava smrtonosnu formaciju koju je mudrac Drona mnogo ranije opisao u Mahabharati.

Na zapadu, labirint se sačuvao u rimskim mozaicima, a kasnije je integriran u srednjevjekovnu arhitekturu. Kršćanstvo ga je, začudo, prešutno prihvatilo, pa je labirint postao nekom vrsto surogata za hodoćašća. U nemogućnosti da odu do nekog svetog mjesta (Jeruzalema), hodoćasnici su prolazili labirintom. Na taj način se i ne znajući sačuvala ritualna funkcija labirinta kao dolaska do mjesta “svetosti” – unutarnjeg središta svijesti. Najstariji postojeći kršćanski labirint je onaj u bazilici Reparatus u Algeri-i u Španjolskoj. Potječe iz četvrtog stoljeća naše ere. Vjerojatno je jedna od olakotnih okolnosti za prihvaćanje labirinta kretskog tipa bila ta što on u svom središtu ima križ, odnosno sjemeni oblik mu se može prikazati u obliku križa. Kasnije su labirinti cvali u Europskim crkvama, posebice u Francuskoj. Najpoznatiji kršćanski labirint je svakako onaj onaj u katedrali u Chartresu čiji je kružni dizajn postao vrlo popularan te na neki način postao simbolom kršćanskih labirinata. Osim Chatresa, tu su crkve u Sensu, Poitiers-u, Bayeaux-u, Amiens-u i Rheims-u, te katedrale u Rimu.

U današnje vrijeme labirinti nisu samo u crkvama i svetištima, već i u prakovima, javnim prostorima i dvorištima privatnih kuća. Prihvaćeni su kao ukras i umjetnička djela, i kao da se nitko ne brine previše što o toj strukturi tako malo znamo.

Vjerojatno je da tajna podrijetla labirinta neće biti tako brzo riješena. Usprkos njegovoj univerzalnosti i prihvaćenosti u svim kulturama, o njemu se ne zna mnogo. Ostao je vjeran svojoj simbolici – i dan danas zbunjuje svojim oblicima, krivuljama, stazama, središtem… A opet, izgleda da je danas prisutniji nego ikada! Tisuće i tisuće ljudi čule su za labirint, hodaju njime i bez obzira što o njemu ništa ne znaju, uživaju u tanahnoj slutnji moći i nejasnom osjećaju tajanstvenosti koju donosi njegova nazočnost.

iz knjige Labirinti i njihove tajne, Adrian Predrag Kezele, 2007.

Samo je registriranim korisnicima dopušteno slati komentare.
Molimo da se prijavite ili registrirate.

Powered by AkoComment 2.0!